Novosti i najave iz Muzeja Međimurja Čakovec

                           

Radujemo se vašem dolasku i zajedničkom kreativnom putovanju!

Za dodatne informacije slobodno nas kontaktirajte.

Marko Kiš priprema set za slikanje plošnih tekstilnih predmeta

Fotografija govori tisuću riječi

Rečenicu iz naslova ste vjerojatno čuli već mnogo puta. Fotografija o kojoj je ovog puta riječ je fotografija muzejskih predmeta.

 Muzej Međimurja Čakovec u svom fundusu čuva gotovo 55.000 predmeta; oko 30.000 tisuća predmeta u zbirkama koji čine fundus muzeja i 25.000 predmeta (od kojih mnogi postoje samo u digitalnom mediju) u fondovima fototeke, hemeroteke, knjižnice i sl., odnosno sekundarne građe. Od 30.000 fizičkih predmeta u ovom je trenutku tek njih petstotinjak izloženo u stalnim postavima u Riznici Međimurja i palači Starog grada. Kad pogledamo brojke, to je vrlo malen broj izloženih predmeta. U narednim godinama taj će se broj znatno povećati nakon obnove palače i pripreme novih stalnih postava Arheološkog, Povijesnog, Kulturno-povijesnog i Etnografskog odjela.No, u svijetu europske i svjetske muzeologije MMČ ne odskače po malom broju izloženih predmeta. Neka istraživanja pokazuju da je u muzejima javnosti dostupno između 3 i 5 posto fundusa. Prema tome, milijuni predmeta nalaze se u muzejskim čuvaonicama, daleko od očiju javnosti. Kako bi i ti predmeti postali dostupno provode se projekti digitalizacije.

Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske od 2020. provodi projekt digitalizacije građe u muzejima, arhivima i knjižnicama na nacionalnoj razini. Projekt pod nazivom „e-Kultura – Digitalizacija kulturne baštine“ sufinanciran je iz Operativnog programa Konkurentnost i kohezija 2014.–2020. Europskog fonda za regionalni razvoj. Cilj projekta je digitalizirati (skenirati, fotografirati) kulturnu baštinu te omogućiti njenu pohranu i dostupnost javnosti na nacionalnoj platformi (portal eKultura), a potom i na postojećim europskim (poput Europeane).

MMČ se uključio u projekt koristeći mogućnost zapošljavanja studenata na poslovima skeniranja i fotografiranja predmeta. Posao je zahtjevan i obuhvaća nekoliko faza: planiranje, pripremu predmeta za digitalizaciju, prijenos predmeta na mjesto fotografiranja/skeniranja, manipuliranje predmetima, ponovna pohrana predmeta, ažuriranje podataka u inventarnim knjigama, vođenje popisa i dokumentacije o cijelom postupku. S obzirom na činjenicu da MMČ nema muzejskih tehničara, preparatora, restauratora ni dokumentarista, najveći dio poslova na sebe su preuzeli kustosi muzejskih zbirki.

Poslove fotografiranja ovog ljeta obavlja Marko Kiš, 21-godišnji fotograf iz Preloga. Marko je student treće godine preddiplomskog studija Multimedije, oblikovanja i primjene na Sveučilištu Sjever u Varaždinu. S fotografijom se upoznao u obiteljskim krugovima, nastavio se baviti njome kroz fotogrupu u Osnovnoj školi Prelog pod mentorstvom Silvija Benča, a potom je upisao Graditeljsku školu, smjer Medijski tehničar. Polako započinje i profesionalnu karijeru u kojoj je dosad fotografirao mnogo događaja, među kojima se ističu festival elektronske glazbe Forestland, Festival balona u Prelogu te Speedway Grand Prix.

Rezultat rada su visokokvalitetne fotografije predmeta prikladne za istraživanja predmeta (bez potrebe da se radi s fizičkim predmetima što doprinosi njihovoj dugotrajnoj zaštiti), dostupnost predmeta u bazama podataka prema europskim standardima zainteresiranoj javnosti i stručnjacima iz Europe i svijeta te publiciranje u tiskanim i digitalnim medijima.

Janja Kovač, viša kustosica etnografskih zbirki

Fotografije: Silvio Benč

– Plan je bio da se revitalizira kompletna fortifikacija i da se, ne samo obnovi pa da onda stoji neiskorištena, nego da joj se podari nova namjena, da objekt zaživi i da se postigne održivost kulturne baštine. U skladu s time novi je kompleks dobio novu namjenu, i muzejskih prostora, ali i kafića, što mislim da je bio pun pogodak. Lokacija zaista živi, i zahvaljujući restoranu smještenom u palači Starog grada, ali i zahvaljujući brojnim manifestacijama, izložbama, radionicama te samim posjetiteljima. Zaista se na ovom prostoru vidi ta živost i „mooving“, istaknula je Hrustek Sobočan.

Rast posjećenosti od 134% godišnje

Otvorenjem Riznice povećao se i broj posjetitelja Muzeja, što je rezultat atraktivnosti odličnog postava Riznice, ali i vrijednog rada muzejskih djelatnika.

– Jako smo zadovoljni posjećenošću Muzeja. Od otvorenja Riznice posjećenost je porasla za 134% godišnje. Prije otvorenja Riznice posjećenost je iznosi oko 10 000 do 11 500 posjetitelja godišnje, dok smo u prvoj godini rada Riznice, znači od otvorenja u srpnju 2021. do iduće godine u srpnju zabilježili 23.910 posjetitelja Muzeju Međimurja Čakovec, a od srpnja 2022. do srpnja 2023. godine 26.600 posjetitelja, najviše zahvaljujući Riznici Međimurja. Trenutno je i najveći dio stalnog postava u palači Starog grada skinut zbog građevinskih radova na statičkoj sanaciji palače, tako da većina građana posjećuje Riznicu, pripomenula je naša sugovornica te dodala da muzejski djelatnici marljivo surađuju s lokalnom zajednicom, obrazovnim institucijama, udrugama i kulturnim društvima.

– Kontinuirano provodimo našu izložbenu djelatnost koja se zbog radova na palači Starog grada sada preselila u multimedijalnu dvoranu Riznice. Stalno se održavaju radionice s djecom, idući tjedan nam kreće „Ljetna muzeologajnica” za djecu koja su doma na praznicima, održavamo promocije knjiga, održavaju se konferencije i seminari, iznajmljujemo multimedijalnu dvoranu za kulturna događanja. Tako da mogu reći da se puno radi i da smo dosta ažurni, izuzev atrija koji ove godine nije u funkciji zbog radova na konstrukcijskoj obnovi palače Starog grada, rekla je ravnateljica.

Nakon priznanja struke, kandidatura za europsku nagradu

Godinu dana nakon otvorenja u Riznicu Međimurje stiglo je hvalevrijedno priznanje. Hrvatsko muzejsko društvo dodijelilo je Godišnju nagradu u kategoriji realiziranih stalnih postava upravo Muzeju Međimurja Čakovec za Muzej nematerijalne baštine Riznica Međimurja.

– To nam je veliko priznanje i čast, naročito jer dolazi od struke. Ocjenjivao se i stručni dio, ali i naša sposobnost same prezentacije. Mlađa smo ekipa, od 30-ak i 40-ak godina, i Riznica Međimurja nam je bila prvo iskustvo rada na velikom stalnom postavu te smo se lako mogli ‘poskliznuti’. No, struka nas je priznala, pohvalila da smo odradili zaista dobar posao, što nam je dodatna potvrda da smo na dobrom putu i da tim smjerom možemo nastaviti i dalje. Za dobivanje takvog priznanja nije bila mala konkurencija među muzejima u Hrvatskoj, a posebno mi je drago da je nakon priznanja Riznicu posjetio pun autobus muzealaca, među kojima je bilo i renomiranih imena te dugogodišnjih članova Hrvatskog muzejskog društva. Proveli su ovdje nekoliko sati te nas i na licu mjesta pohvalili i preporučili, rekla nam je ravnateljica Muzeja te otkrila da je ljestvica u osvajanju priznanja podignuta još više.

Naime, Riznica Međimurja kandidirana je za Europski muzej godine, odnosno nagradu EMYA (European Museam of the Year Award), koju svake godine dodjeljuje Europski muzejski forum pod pokroviteljstvom Vijeća Europe te se smatra najvažnijom godišnjom nagradom u europskom muzejskom sektoru.

– Riznica Međimurja kandidirana je za nagradu EMYA. Neki dan nam je u posjetu bila sutkinja ocjenjivačkog žirija, koja je došla na lice mjesta ocjenjivati naš muzej i razgovarati s nama. Provela je ovdje nekih šest sati i imala je zaista puno pitanja. Naravno da se nadamo ulasku u finale za Europsku muzejsku nagradu, dok će se proglašenje održati u Portugalu u svibnju 2024. godine, dodala je.

Suvremeno opremljen muzej

U opremanju novog stalnog postava Riznice maksimalno su se koristile mogućnosti novih tehnologija, poput 3D mappinga, hologramskih prikaza, multimedijskih ekrana i prikaza, 4D tehnologije doživljaja vibracija, zvukova i svjetlosnih efekata te raznih aplikacija.

– Riznica Međimurja ima i predmete koji se mogu samo razgledavati, ali naglasak je stavljen na nove tehnologije. Želja nam je bila da se novim tehnologijama približimo suvremenoj mlađoj publici, a ne da samo imamo izložene predmete u vitrinama i legende s opisom, kao kod klasičnog muzeja. Mlađe generacije ipak su naučene na primanje više digitalnih sadržaja, brže izmjenjivanje informacija i više vizualne prezentacije. Riznica je kombinacija i izloženih predmeta i pisanih tekst, a opet sve je popraćeno videom ili dodatnim aplikacijama koje se mogu listati na multimedijalnom kiosku. Naravno, nudimo i dodatni pisani materijal, ali u digitalnom obliku za sve one koje nešto dublje zanima određena tema. Također, projiciraju se i videofilmovi o nositeljima pojedinih vještina i umijeća, što nam je vrlo dragocjen materijal. Tako da mislim da smo zadovoljili sve standarde, i predmetno, opisno, digitalno, moderno, kreativno…, naglasila je Hrustek Sobočan.

Ključna podrška osnivača – Međimurske županije

Muzej Međimurja Čakovec je muzej regionalnog tipa čiji je osnivač Međimurska županija, stoga im je u realizaciji projekata, kao i njihovoj pripremi izuzetno bitna podrška Međimurske županije, ali i županijskih institucija.

– S Međimurskom županijom imamo jako dobar odnos te bez podrške župana Matije Posavca ne bi mogli realizirati projekt Riznice Međimurja. Jer, ipak, riječ o projektu financijski teškom 5,5 milijuna eura, a koji je bio sufinanciran od 85%, te je trebalo iznaći preostalih 15%, odnosno gotovo milijun eura za njegovu realizaciju. Moram naglasiti i odličnu suradnju sa županijskim stručnim službama, naročito oko provođenja postupka javne nabave, pri čemu nam je puno pomogla pročelnica Upravnog odjela za proračun i javnu nabavu Anita Strniščak. Uživamo i veliku podršku županijskih institucija, kao što je REDEA na čelu s ravnateljicom Sandrom Polanec Marinović, te Turističke zajednice Međimurske županije čiji direktor Rudi Grula je odradio lavovski dio posla oko same promocije projekta Riznice. Za razliku od nekih krajeva u kojima nema baš puno sluha u politici za kulturu, mislim da se sa županom Posavcem ta situacija korjenito promijenila. Mlađa je osoba, putuje po Europi, obilazi muzeje, i sam kao roditelj zna što bi jedan muzej morao ponuditi djeci da bi bio zanimljiv, tako da je s njegovim dolaskom došlo do smjene političara koji razumiju da je ulaganje u kulturnu baštinu istovremeno i ulaganje u turizam i gospodarstvo, naglasila je naša sugovornica te najavila niz novih projekata.

Niz projekata u pripremi

I dok Riznica Međimurja uspješno djeluje već pune dvije godine, u Muzeju Međimurja se aktivno radi na osmišljavanju i realizaciji novih projekata.

– U tijeku je konstruktivna obnova dvaju krila palače Starog grada, SI i SZ, koja do sada nisu bila statički sanirana, a stradala su u petrinjskom potresu. Sredstava potrebna za obnovu namaknuli smo iz europskih fondova. Želja nam je u tom dijelu osmisliti novi stalni postav palače Starog grada kako bi sve one lijepe predmete koje čuvamo na našem arheološkom, povijesnom, kulturno-povijesnom i etnografskom odjelu, a tiču se zavičajne baštine samog Međimurja, a koji datiraju već od 5. stoljeća prije Krista, predstavili javnosti. No, još smo daleko do toga. Nakon konstruktivne obnove moramo osigurati sredstva za završne obrtničke radove, zatim za projekt same muzeološke koncepcije novog stalnog postava i tek onda za samo opremanje. Želja nam da u palaču Starog grada ugradimo i lift, kako bi bio olakšan pristup osobama s invaliditetom, potrebno je obnoviti i kotlovnicu te se prilagoditi novim standardima energetske učinkovitosti. Tako da nas očekuje još puno posla, vjerojatno od nekoliko godina, no to je smjer kojim se krećemo. Pored same palače potrebno je obnoviti i parkiralište te dio bedema prema Zrinsko-frankopanskoj ulici. Također, na natječaj za energetsku obnovu prijavili smo zgradu Memorijalne zbirke Ladislava Kralja Međimurca, a u pregovorima smo i s Općinom Šenkovec o obnovi kapelice sv. Jelene, otkrila nam je ravnateljica Hrustek Sobočan daljnje planove.

– U pripremi su i razne izložbe. Viša kustosica Ana Šestak priprema veliku izložbu na temu Gradske kavane obitelji Legenstein, s obzirom da je u prosincu ove godine 100. obljetnica rođenja Lili Čaki Legenstein. Viša kustosica Janja Kovač priprema izložbu o lončarstvu u Međimurju, viša kustosica Branka Marciuš radi na vrlo zanimljivoj izložbi o mamutu u Međimurju čije se kosti čuvaju u našem Muzeju. Također, iduće godine nas čeka i 70. obljetnica Muzeja, tako da će 2024. biti velika godina za nas. U dogovorima smo s Gradskim muzejem Varaždin i Hrvatskim povijesnim muzejem o pripremama za veću izložbu povodom ove značajne obljetnice. Paralelno je u pripremi i izdavanje monografije Starog grada Čakovec, povodom te obljetnice. Na natječaj Interreg prijavili smo i nastavak projekta „Living castles – mreža živih dvoraca”, u suradnji s Gradskim muzejem Varaždin, Muzejem hrvatskog Zagorja te slovenskim partnerima, gdje bi naglasak i dalje bio na obitelj Zrinski, ali i pokretanje novih manifestacija, dodala je.

Ljubav prema zavičajnoj baštini

No, svega toga ne bi bilo da nije ljubavi prema zavičajnoj baštini, otkriva nam ravnateljica Maša, diplomirana povjesničarka umjetnosti i profesorica povijesti umjetnosti te ruskog jezika i književnosti. Nakon niza godina kao kustosica muzeja, krajem 2016. godine imenovana je vršiteljicom dužnosti, da bi u ožujku 2017. godine, nakon raspisivanja natječaja, bila izabrana za ravnateljicu Muzeja, a potom 2021. godine ponovo potvrđena na novo četverogodišnje razdoblje.

– Volim Stari grad i raditi u Muzeju. Tu se osjećam kao svoj na svome. Dobra smo ekipa, mlada, vrijedna i puna ideja, otkriva nam ova rođena Čakovčanka.

– Brojni građani s nama rado podijele svoja sjećanja vezano uz Stari grad, mnogi su emotivno vezani, i drago mi je vidjeti kad pomno prate sve što se događa unutar zidina ili pak realizaciju svakog projekta. Tako i treba biti, jer Stari grad je srce našeg Čakovca i ljudi drže do njega, pa tako i ja. Stalo mi je da ne propada, već da što više zaživi, da se u njemu održavaju izložbe i manifestacije, te da bude centralno mjesto okupljanja umjetnika, povjesničara, etnologa, arheologa, ali i brojnih udruga i nositelja tradicijskih vještina. Stoga i puno pažnje pridajemo onim najmlađima za koje provodimo brojne radionice i predavanja kako bi tu ljubav prema zavičajnoj baštini prenijeli iza mlađe generacije, poručila je za kraj.

Piše: Marijana Horvat, Izvor: e-Medjimurje

Stariježeljezodobni askos iz groblja pod tumulima nedaleko Goričana (MMČ)
 Piše: Branka Marciuš, viša kustosica arheoloških zbirki

Postupne promjene uzrokovane poznavanjem tehnoloških postupaka izrade željeznih predmeta, na jakim su temeljima kasnobrončanodobne kulture polja sa žarama utjecale na formiranje arheološkog razdoblja, koje je prema novo upotrebljavanoj kovini dobilo naziv željezno doba. Razvoj metalurgije željeza uvjetovao je nastanak novih, do tada nekorištenih oblika materijalne kulture, posebice vidljivih ne samo u proizvodnji opreme ratnika ili rekvizita za sprezanje konja, već i u oblikovanju keramike te funkcionalnih i ukrasnih dijelova nošnje. Promjene su nastale i u društvenim odnosima, jer je uspon rudarstva i trgovine ubrzao proces društvenog raslojavanja započet još tijekom brončanog doba te uvjetovao stvaranje vladajućega sloja ratnika i trgovaca. Njihovu moć i bogatstvo oslikavaju grobovi pod zemljanim humcima ili tumulima bogato opremljeni grobnim prilozima poput oružja, nakita, keramičkih posuda te konjske i konjaničke opreme. Učestalija su naselja smještena na strateškim visinskim položajima, iako su još uvijek najbrojnija nizinska naselja otvorenoga tipa.

Spomenute su novine na području gotovo čitave srednje i dijelu zapadne Europe uvjetovale formiranje nadregionalnoga kulturnog kompleksa koji je prema glasovitom nalazištu Hallstatt u Austriji nazvan halštatska kultura. Spomenuta je kulturna pojava obuhvaćala i sjevernu Hrvatsku, na području koje su egzistirale kulturne skupine (Dalj, Budinjak, Kaptol, Japodi, Kolapijani) poznate pod nazivom istočna halštatska kultura. Otvorenost i prohodnost Panonske nizine pogodovala je brzom protoku dobara i ideja, pa je tako sjeverna Hrvatska bila sjecište kulturnih utjecaja iz susjednog jugoistočnoalpskog i donjopodunavskog, ali i udaljenog balkanskog i kavkasko-pontskog prostora te iz visoko razvijenih mediteranskih centara – Grčke, Etrurije i Italije.Starije željezno doba međimurskoga međuriječja trajalo je od sredine 9. stoljeća pr. Kr., a obilježila ga je kaptolska skupina istočne halštatske kulture. Njegova je početna faza ustanovljena nedavnim arheološkim iskopavanjima nalazišta Gorica u Goričanu, gdje su otkriveni ostatci naselja s poluukopanim objektima, datirani u sam početak starijega željeznog doba. Područje Goričana i njegove neposredne okolice ujedno čuva najvrjedniju stariježeljeznodobnu prapovijesnu baštinu Međimurja s nekoliko ubiciranih naseobinskih nalazišta te znamenitim grobljem ispod tumula na položajima Gmajna, Buci i Gorinka – najvećom poznatom stariježeljeznodobnom nekropolom grobnih humaka u Hrvatskoj.

Grobovi ispod tumula pripadali su višim slojevima zajednice. Imali su svrhu isticanja moći i položaja uglednih članova društva, kao primjerice ratnika te rodovskih ili plemenskih vođa. Grobni je ritual obuhvaćao spaljivanje pokojnika obučenog u nošnju i opremljenog osobnim predmetima te pohranjivanje njegovih ostataka u urnu, koja je potom polagana ili ukopavana u zemlju iznad koje je podignut humak. Grobu su prilagane keramičke posude u kojima se nalazila popudbina, ali i predmeti koje je pokojnik koristio za života te darovi za zagrobni život, kao primjerice, nakit, dijelovi nošnje, vojna oprema i oružje. Najčešće se radi o luksuznim predmetima koji potvrđuju trgovinu s udaljenim razvijenim središtima. Budući da je podizanje većih grobnih humaka bio je dugotrajan i zahtjevniji postupak, smatra se da je njihovu izgradnju provodila organizirana skupina ljudi, dok je u ceremonijalu pokopa vjerojatno sudjelovala cijela zajednica ili barem njezin znatan dio.

Spomenuta goričanska nekropola predstavlja jedinstvenu sliku dvadesetak dosad istraženih tumula s individualnim paljevinskim ukopima bez unutarnjih drvenih ili kamenih konstrukcija. Među nalazima dominiraju raznovrsni oblici keramičkih posuda, dok je u manjoj mjeri zastupljeno oružje i dijelovi nošnje. Keramika iz goričanskih tumula pokazuje visoku oblikovnu i tehnološku razinu. Brojne su posude premazane grafitom čime se postizao efekt metalnoga sjaja, zatim bojane crnom bojom na crvenoj podlozi, dekorirane motivima trokuta i spirala, kositrenim lamelama te plastičnim aplikacijama ptica i rogatih životinja.

Među arheološkim nalazima goričanske nekropole rijetkošću, oblikom i kvalitetom izrade ističe se grafitom oslikan askos ili vrč za piće. Osim svog posebnog oblika, goričanski askos ima dršku na kojoj je figura većega goveda u pratnji dva manja. Otkriven je u funkciji grobnoga priloga i datira u 7. stoljeće pr. Kr. Jedan je od samo desetak sličnih posuda s područja Panonske nizine i pripada najljepšim primjercima svojega vremena. Plastična aplikacija bika na ručki, nalikuje znamenitoj brončanoj figurici bika otkrivenoj u kneževskom grobu u Moravskoj, što govori o vrsnosti majstora modelara goričanskog askosa. Ovakve su posude zajedno sa šalicama za posluživanje činile komplete često korištene tijekom gozbovanja, na što upućuju njihovi učestali nalazi dokumentirani među inventarima ratničkih grobova.

Zoomorfna je plastika još od razdoblja brončanoga doba predstavljala ritualna, simbolična i magijska vjerovanja pretočena u umjetničko izražavanje, pa se tako plastični prikazi glava i tijela bika na keramičkim posudama u halštatskoj kulturi povezuju sa solarnim kultom, a pronalaženi su u značajnijim grobnim cjelinama po cijelom jugoistočnoalpskom području. Motiv se bika s obzirom na naglašenu važnost njegove plodnosti, povezuje sa štovanjem Sunca kao pokretačke snage u prirodi koja će nakon umiranja omogućiti ponovno rađanje. U grčkoj mitologiji bik se pojavljuje kao obličje koje poprimaju bogovi, ali i čudovišta. Dakle, s jedne strane kao simbol bogova predstavlja plodonosnu snagu Sunca, a s druge pak strane mračne sile koje donose uništenje i propast u podzemni svijet. Upravo zbog toga je bik smatran svetom životinjom kojom gospodare bogovi.

Halštatski je čovjek bio svjestan svoje podčinjenosti i ovisnosti o prirodi. Štovanje prirodnih sila o kojima je ovisio opstanak zajednice, bilo je iskonski usađeno vjerovanje naslijeđeno iz starijih prapovijesnih razdoblja. Goričanski askos prema tome sjedinjuje ideju plodnosti i rađanja, odnosno simbolizira život.

U suradnji s portalom eMedjimurje krenuli smo u kolumnu “Mali muzejski razgovori” u kojoj svakih dva tjedna predstavljamo jednog muzejskog zaposlenika i rad u muzeju. Na sljedećim poveznicama možete pročitati tekstove o našim vrijednim muzealcima: