MAŠKORI ŽELJKA HLEBECA
Osamdesetih godina XX stoljeća po ulicama i trgovima grada Čakovca Željko Hlebec fotografirao je maškore (fašničke povorke). Četrdeset godina poslije fotografije su dragocjeno svjedočanstvo skromnosti i izvornosti međimurskog maškorovanja, ali i pojavljivanja nakaradnih „plastično najlonskih modernizama” made in China. Izložba se otvara 16. veljače. 2023. u 18:30h. Čakovec, Palača Scheier.
Nered nasuprot redu
Utorak prije Pepelnice ili Čiste srijede tradicionalno je dan održavanja pokladnih povorki ili maškara u Međimurju. Pepelnica je prvi dan Korizme, vremena 40-dnevnog posta prije Uskrsa, suzdržavanja od svih užitaka, vrijeme u kojem se ne održavaju svadbe niti je dopuštena glazba na sprovodima. Tom vremenu mira prethodi vrijeme nemira, ludovanja i kaosa. To je vrijeme poklada, maškara ili fašnika. Iako je datum promjenjiv, one se uvijek održavaju u isto doba godine – u vrijeme kada zima prelazi u proljeće. Negdje u veljači počinje se nazirati kraj hladnog, tamnog, opasnog dijela godine, a slabašne zrake sunca najavljuju topliji, svjetliji i sigurniji dio. U tom trenutku ljudi održavaju poklade, običaj u kojem se kombinacijom fizičkih i simboličkih elemenata pokušava pomoći toplini da nadvlada hladnoću.
Veće, glasnije, strašnije, modernije
Maškare su osobe koje su prerušene do neprepoznatljivosti te obilaze selo, a često i zalaze u kuće stanovnika sela. Muškarci, žene i djeca na sebi nose maske koje su veće od njih samih (poput selničkog pikača), maske koje imaju životinjske dijelove (poput rogova na laframa iz Turčišća), maske koje proizvode različite zvukove (poput čaplji iz Podturna) sve s ciljem tjeranja onoga lošega i zaštite svog mjesta u narednoj godini. Poklade su vrijeme kada mnoge vrijednosti padaju u vodu. Da su one vrijeme kada je zaista sve dopušteno, pokazuju nam primjeri prerušavanja muškaraca u žene što je ponašanje koje se inače u jednoj seoskoj zajednici ne bi toleriralo. Nošenje maske ide ruku pod ruku s velikim veseljem, plesom i pjesmom u čemu sudjeluju svi, od najmlađih do najstarijih. Još jedan oblik društvenog ponašanja neprihvatljiv u neko drugo doba godine. Običaj prerušavanja toliko je raširen po cijelom svijetu da ga možemo smatrati jednom od rijetkih karakteristika koje su zajedničke svim zajednicama svijeta. No, koliko god star bio, on nikako nije nepromjenjiv. Maske svjedoče o promjenama kroz vrijeme. Te su promjene u proteklim stoljećima bile vrlo spore, no u 20., a pogotovo 21. stoljeću, sve su brže i prisutnije u međimurskoj kulturi. Tako danas diljem Međimurja možemo vidjeti maškare prerušene u kauboje, stjuardese, trbušne plesačice ili paunove.
Baština koja se neprestano mijenja
Jedna od tih promjena započela je 1963. godine kada je po prvi put organiziran fašnik u Čakovcu. Te godine u Čakovcu su se okupile skupine maškara u nedjelju, a ne više utorak, u točno određeni sat, a ne više kad je kome odgovaralo te su prošli gradom po određenoj ruti pred mnogobrojnom publikom, za razliku od obilaska svog sela i zalaska u pojedine domove. Organizatori tog fašnika bili su preteča Turističkog ureda u Čakovcu osnovanog naredne 1964. godine. Pod imenom Turistička zajednica Grada Čakovca ova institucija i dalje svake godine organizira središnji fašnik u Međimurju na kojem se mnogobrojne maske starijeg i mlađeg postanka na fašensku nedelu u Čakovcu pokazuju u svom punom sjaju. Svake godine iznova one obavljaju svoju prvotnu funkciju – tjeraju zlo i prizivaju dobro. Nešto što nam svake godine iznova treba.
Janja Kovač, viša kustosica MMČ
