OTVORENJE IZLOŽBE – Centar za kulturu Čakovec, izložbeni prostor, četvrtak 5. prosinca 2019. u 19.00 sati
RUSA TRAJKOVA
Među umjetnicima svoje generacije, autorskog kruga koje je sada već ušlo u godine pravih umjetničkih kušnji i definitivnih opredjeljenja, pozicija Ruse Trajkove bila je specifična po nekoliko činjenica. Prije svega, ona se slikarski formirala u drugoj kulturnoj sredini, u vrijeme njezina školovanja još uvijek inficiranoj postratovskim traumama: njezin studij na Likovnoj akademiji u Sarajevu (najprije na slikarstvu, pa na odsjeku za grafički dizajn) donio je niz pozitivnih mentorskih iskustava, ali ta atmosfera bila je – ili smo je barem mi izdaleka tako promatrali – bliža krpanju i slaganju razderanih cjelina nekadašnje otvorene, dinamične i inkorporirajuće sarajevske scene nego neopterećenog građenja novih umjetničkih solucija. S druge strane, dolazak u prostorni i duhovni ambijent na rubu, možda potentan u svojoj raznolikosti, ali bez one divulgatorske snage središta – k tome još i egzistencijalni priklon nastavničkoj profesiji, koja nužno reducira mogućnost punoga stvaralačkog djelovanja – sveli su njezine interne stvaralačke ambicije u slikarstvu na tihi i usamljenički ateljereski rad i kanalizirali njezine nastupe uglavnom prema lokalnim umjetničkim manifestacijama. Načelno, to nisu bili hendikepirajući uvjeti i pozicije, ali ni osobito poticajne okolnosti koje bi autoricu dovodile u izazivajuće situacije, a time i prema širem autorskom aktivizmu.
Premda je radno i profesionalno, pa i društveno, bila izuzetno angažirana i inicijativna, vrijeme za slikarstvo bilo je ipak limitirano, gotovo svedeno na simboličko „međuvrijeme“. U psihozi manje-više noćnoga rada, ateljerske izolacije i pritiska funkcionaliziranoga vremena njezin je izbor u tematskom, stilskom, poetičkom i tehničkom smislu bio razumljiv. Umjesto možebitnog sistematskog i metodičnog građenja oblika ili istraživanja problemskih nijansi umjetničkog djela njezin je prirodni izbor bio bliže svijetu intuirane i trenutne ekspresije, logičniji postupku isprekidane, energične intervencije i fragmentarnog građenja, prihvatljiviji metodi duge akumulacije iskustvenih i osjećajnih vrijednosti te, potom, kratkih, nabijenih i vibrantnih slikarskih eksplozija, razumljiviji u svojoj iracionalnoj i emotivnoj nego u racionalnoj i iskustvenoj pojavnosti.
Tematska fiksacija na portret neka, međutim, ne zavarava: nisu to radovi koji bi kroz deskriptivnu metodu tražili približavanje fizičkim osobinama promatranoga lika nego prikazi lica koja su u nekoj mjeri i psihogram autoričina svijeta. Ne oduzimajući im, dakako, subjektivitet ni onu nužnu mjeru „objektivne“ interpretacije ti su portreti reprezentanti dvostrukoga značenja i podjednaki nosioci informacije o drugome kao i znakovi psihološkog autoportretiranja.
Dijelom proizašli iz jednoga ranijeg ciklusa psihički i fizički dezintegrirajućih portreta nova serija kao da prethodni razbijeni svijet polako uspostavlja kao cjelinu. Nije to još kompaktni niz koji bi potvrđivao cjelovitost i homogenost svijeta niti je autorica u poziciji da demonstrira vlastitu, neupitnu pomirenost sa tim svijetom. Dapače, rezultati su takvi da odaju kako je stvaralačka motiviranost i usmjerenost prema temama portreta diktirana duboko unutrašnjim razlozima, a ne tek poticajima ovjekovječenja. Ukratko: ti su portreti istovremeno i autoportreti, gdje su fizičke relacije od sekundarne važnosti naspram psiholoških, emotivnih i egzistencijalnih silnica. Lica u strogome frontalnome odnosu, povećani do granica kadra ili čak „rezani“, sa izrazima bez emocija i grimase, u uvećanim kvadratičnim formatima, galerije su autoričinih duhovnih srodnika i ljudi iz obiteljskoga kruga. Mogli su to biti i posve nepoznati ljudi, „slučajni prolaznici“, a ipak bi vrijednosne relacije ostale nepromijenjene. Personalnost tih likova mjeri se količinom, dubinom i intenzitetom duhovnih releja – a ne fizičkih elemenata – kojima se slikarica „hrani“ u procesu vizualne percepcije njihovih lica. Kako je motivacijski izbor najmanje temeljen na vanjskoj zanimljivosti ili fizičkoj raritetnosti promatranoga lika, pred nama je niz pretežno stereotipiziranih glava, jednolikih portretnih crta, izraza, kolorita i oblikovnih postupaka. Razlikovni elementi pojavljuju se u izvedbenim nijansama, u načinu na koji se tretiraju dijelovi lica, u naglascima koji se daju očima ili ustima ili obrazima ili čelu, kroz dominaciju neke boje ili u isticanju nervoznoga slikarskog pokreta. Svi ovi elementi determinirani su stanjem/intenzitetom reakcije njezinog unutarnjeg bića: fokusirajući se na lica njezinih najbližih prijatelja i obitelji Trajkova prije svega potvrđuje neke novootkrivene dimenzije vlastitoga bića i, slabiju ili jaču, egzistencijalnu uzbuđenost pa i stanovitu zebnju pred pravim otkrićem lica, odnosno karaktera i psihe koji se ispod kože kriju. Količina i složeni formalni karakter slike-portreta dozvoljava zaključak o opsesivnoj zainteresiranosti slikarice da zbroj pojedinačnih portreta prikaže kao opću sliku, kao tipično stanje i tendenciju. U tom „općem“ karakteru svakog konkretnog portretnog motiva važna je, dakle, individualna pozicija autorice i to da – kao i svi umjetnički relevantni autori – gradi priču o sebi i o svojim psihološkim, osjećajnim, socijalnim i intelektualnim stanjima i aspiracijama.
Rusa Trajkova sliku gradi kao napetu plohu na kojoj se izmjenjuju energični, žestoki, uzbudljivi i brzi kistovni potezi, koristeći zapravo uži registar osnovnih boja i naglašavajući njihova ekspresivna svojstva. Vibrantni koloristički duktus osnovnih poteza, vrtložna gibanja, naknadni ton drippinga i slobodno curenje boje rezultira, naravno, stanovitom kaotičnom, nervoznom kompozicijom za koju, na prvi pogled, postoji opasnost dezintegracije. No, kočnice nisu nikada do kraja otpuštene, pa se potencijalno rasprsnuće ili nekontrolirano širenje izvan kadra i fizičke površine slike zaustavlja u programiranom trenutku. Igra s procesom nastanka i razvoja slike nije slučajna: Trajkovoj je takva vrsta procesualnosti, pa čak i konceptualizacije cijeloga postupka, vrlo bliska, a manifestirala se ne samo u njezinom grafičko-dizajnerskom djelovanju nego i u nekim izložbenim projektima, na primjer u zamisli da samostalnu izložbu u Čakovcu realizira kao izlaganje bijelih, praznih površina platna koje bi se „ispunjavale“ izravnim radom pred publikom. Podalje od svake didaktičke i demonstracijske funkcije ta bi (nerealizirana) akcija naglašavala sam proces rada, čin slikanja kao uzbudljive i otvorene, ali i ritualne i spiritualne radnje. Postupak je ovaj puta sakriven, obavljen u ateljerskoj osami, ali ne i manje lišen suptilnih objava o složenosti procesa, o uzbudljivim, ali nerijetko i traumatičnim iskustvima, a u konačnici i o krhkosti slike same.
Marijan Špoljar, likovni kritičar